Milica Malešević je naša kandidatkinja za odbornicu Skupštine grada Banjaluka

U okviru naše kandidatske liste nalazi se na poziciji broj 3

Rođena je 1980. godine u Banjoj Luci. Diplomu inžinjera arhitekture stekla je na Univerzitetu u Banjoj Luci, ali svu zaslugu za taj veliki čin kaže da duguje, prije svega, svojim roditeljima, a potom profesorima u banjalučkoj Gimnaziji, te nastavnicima i učiteljima u Osnovnoj školi Zmaj Jovan Jovanović. Obrazovanje, koje je stekla u ovom gradu, nastavila je na Univerzitetu u Beogradu, gdje privodi kraju izradu doktorske disertacije na temu regionalne arhitekture Bosne i Hercegovine. S obzirom da ju je i profesionalni put odveo u obrazovni proces, smatra da joj je rad na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu omogućio da izgradi sebe kao ličnost i da svoje stavove nadogradi, onim istinskim principima i vrijednostima, na kojima bi arhitektura kao nauka, ali i umjetnost, trebala da počiva.

“Zašto sam ušla u ovu priču?

Kao čovjek – Da stanem ponovo rame uz rame sa ljudima koji su se već dokazali u istrajnoj borbi da dokažu da smo, kao društvo, obavijeni jednom sveopštom laži. Taj privid normalnog života, koji svi opravdavamo svojom nemoćnošću da bilo šta promijenimo, nije moje opredjeljenje, nije budućnost koju želim, kako za svoju, tako i za svu djecu u Bosni i Hercegovini.

Kao arhitekta – Zbog ozbiljne ugroženosti IDENTITETA, INTEGRITETA I IMUNITETA grada Banja Luke. Evidentno je već više decenija unazad da je Banja Luka „grad bez arhitekata“, a još evidentnije da se arhitektura, kao proces, ipak događa, s nama ili bez nas. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela tzv. „investitorska arhitektura“ koja se uglavnom svela na masovnu bezličnu stanogradnju, uz zanemarivanje ključnih vitalnih aspekata života u gradu koji je nekada i te kako njegovao kult susjedstva. Mišljenja sam da ovaj grad još uvijek ima šansu da pretenduje na nekadašnji epitet „zelenog“ grada, ali to bi podrazumijevalo ozbiljniju integraciju urbane ekologije u svim segmentima, od planiranja, do implementacije. Ovome bi, dakako, morao prethoditi ozbiljan proces koji bi se ticao promjene ekološke svijesti građana – kako bi briga o očuvanju prirode, održivost i „zelena gradnja“, postale naše istinske namjere, a ne samo poštapalice u arhitektonskom žargonu.”