“Rođen sam 12.9.1991. godine u Banjaluci. U Banjaluci sam odrastao, školovao se i danas tu živim i radim. Imam dva brata, Milana i Petra. Osnovnu školu “Borisav Stanković” sam završio skoro kao vukovac. Kažem skoro, jer me jedna četvorka iz muzičkog u četvrtom razredu spriječila da ponesem i Vukovu diplomu. Sjećam se koliko mi je to tada bilo krivo, a danas potpuno drugačije gledam na to.

Srednju školu, banjalučku Gimnaziju, završio sam kao odličan učenik. Velike probleme mi je pravio engleski jezik iz kog sam jedva uspio imati dvojku zaključnu na kraju 1. razreda Gimnazije. Od dvojke u prvom razredu, stigao sam do petice u završnom razredu. Dakle, sve se može kada se hoće. Tokom ljetnih raspusta vrijeme sam provodio na Poljoprivrednom institutu u Banjaluci baveći se poljoprivrednim poslovima. Konkretno, čupao sam “metlice” sa vrha kukuruza. Tehnika kojom se onemogućava jedna vrsta oprašivanja, a omogućava druga i time se postiže veći prinos. Lijepo zvuči, ali zamislite avgust, temperaturu od 40 stepeni, vi nasred njive, u kukuruzima. S jedne, na drugu stranu. Sreća, visok sam, pa sam mogao koliko-toliko normalno disati. Niži ljudi bi bili skriveni ispod kukuruza, gotovo bez vazduha. O mizernoj visini dnevnica da i ne pričam. Ali, ipak se nešto zaradilo. Meni je to tada značilo. Sve u svemu, može se, kad se hoće.

Nakon srednje škole upisao sam Prirodno-matematički fakultet, odsjek Matematika i informatika, smjer opšti. Studirao sam 5 godina i studije završio sa prosjekom 8.5 i stekao zvanje diplomiranog matematičara i informatičara. Tokom studija davao sam časove iz matematike i to mi je bio jedan od izvora prihoda. Takođe, jedan period studiranja radio sam i jedan studentski posao.

Jedna od stvari na koju sam posebno ponosan jeste finansijska nezavisnost od roditelja koju sam ostvario veoma rano.

Nešto prije završetka fakulteta prijavio sam se na ljetnu prasku u jednoj IT kompaniji u Banjaluci. Praksa je trajala mjesec dana. Nakon mjesec dana pozvan sam da u istoj toj kompaniji i radim kao programer. Kako tada, tako i danas. Nije bilo nimalo jednostavno paralelno raditi i polagati posljednjih nekoliko ispita, ali uspio sam. Ponovo kažem, sve se može kad se hoće.

U svoje slobodno vrijeme volim da vozim bicikl, da plivam, idem u prirodu, družim se sa prijateljima. Posebno volim da putujem. Do sada sam obišao dosta zemalja. Od San Franciska, pa do Moskve. Smatram da čovjek putovanjima, upoznavajući druge kulture, običaje i navike, proširuje svoje vidike i kreira širu sliku pogleda na svijet.

Moje posljednje bezbrižno putovanje bilo je u martu 2018. godine kada sam sa prijateljima otišao na Exit festival koji se održavao na Jahorini. U povratku sa Jahorine ka kući saznao sam da je nestao sin prijatelja mojih roditelja – David Dragičević. Kući smo svi bili u šoku. Ali, pravi šok je nastao onda kada je saopšteno da je Davidovo beživotno tijelo pronađeno nekoliko dana kasnije. Ubrzo zatim uslijedio je novi šok – kriminalna konferencija za medije 26.3.2018. godine i izlazak na trg.

Od tog momenta moj život se u potpunosti promijenio. Svi smo se nadali da će svakodnevni pritisci dati rezultat, međutim uzalud. Ne samo da nismo saznali istinu o ubistvu Davida, već je režim odlučio da se, pored očiglednog zataškavanja ubistva banjalučkog studenta, obračuna sa Davidovim roditeljima, ali i svima nama koji smo im bili i jesmo i dalje podrška. Do tada nikada u svom životu nisam bio u policiji ili sudnici, a kamoli da sam prekršajno ili krivično gonjen. Danas je nažalost to postala moja realnost. Ne samo moja, već mnogih mojih saboraca.

Tog trenutka smo odlučili da našu dotadašnju borbu politički artikulišemo. Osnovali smo Pokret Pravde, a moji saborci su mene predložili za predsjednika. To je za mene izuzetna čast, ali i odgovornost. Ponosni smo na činjenicu da smo izrasli iz snažnog građanskog aktivizma. Niko od nas nema nikakvo političko iskustvo i svima je ovo nešto novo. Ali, mislim da je tako i bolje, jer građani prepoznaju našu iskrenost, spontanost i što je najvažnije – borbu za opšte dobro, za pravdu, a ne za lični interes. Iako novi u svemu ovom i uprkos ozbiljnim problemima sa kojima smo se susretali, uspjeli smo da se prijavimo za učešće na predstojećim lokalnim izborima.”