“Nastavnik sam srpskog jezika i književnosti. Osnovnu školu, Gimnaziju, Pedagošku akademiju i Filološki fakultet završila sam u Banjoj Luci. Tu živim, radim i dijelim sudbinu svojih sugrađana. Preživjela sam zemljotres ’69, krize i nestašice osamdesetih, rat i egzoduse biblijskih razmjera devedesetih, katastrofalne poplave, pa ću valjda i ovu političko-kriminalističku epizodu dvadesetogodišnje trakavice aktuelne vlasti.

Politički angažman u civilizovanom društvu mora početi od osnovnih potreba većine – osnovni uslovi za život, zdravstvena zaštita, obrazovanje i bezbjednost. Na ovim fundamentalnim ljudskim potrebama se gradi srećan, zdrav i ispunjen život pojedinca, a samim tim i zajednice.

I površnom posmatraču stanja u Republici Srpskoj je jasno da nešto suštinski nije u redu sa aktuelnom politikom. Ona je uspjela da od ”javne stvari”, što politika jeste, padne na nivo alibija pojedincima i interesnim grupama za organizovanu pljačku svih resursa koje ova zemlja ima i tako direktno ugrozi živote građana, njihovo fizičko i mentalno zdralje, obrazovanje, egzistencijalnu sigurnost. Višedecenijski nemar, nerad, nedostatak vizije ili cilja onih koji su se dobrovoljno prihvatili ovako odgovornog posla doveo nas je do dna svih svjetskih statistika. Dobili smo siromašno i apatično stanovništvo s jedne strane, a superbogate pojedince i njihove ”partnere u zločinu” sa druge. Nažalost, ostvaruje se najcrnji scenario koji smo gledali samo na filmu ili smo čitali kao prilično neozbiljnu fantastiku – korumpirani političari preuzimaju apsolutnu kontrolu nad našim subinama.

U ovakvoj situaciji nam ostaju samo dvije mogućnosti: bori se ili bježi. Mi smo izabrali borbu.”